subota, 15. prosinca 2012.

ZLOČINI ČETNIKA I JNA NA "BILOGORI" (13.12.1991., - 13.12.2012.) VOĆIN


pokret.hr-nac-org

PIŠE I KOMENTIRA: BRANKO STOJKOVIĆ

BILOGORA: Zločini bez kazne-Voćin 1991. godine 

Zašto se ovaj stravičan pokolj uporno prešućuje? Zato što u njemu je sudjelovala Jugoslavenska narodna armija čiji je bio Vrhovni komandant Stjepan Mesić (15.05.1991. - 24.12.1991.) 

Četnički lider na Bilogori

Početkom siječnja 1991. u Voćin stiže Jovan Rašković i sa nekoliko lokalnih velikosrpskih orijentiranih Srba na skupu u Kometniku jasno je dao do znanja svojim sljedbenicima, kako će u Voćinu “stvarati novi Knin, koji treba da bude na čast i slavu srpskom narodu”.

Plan velika Srbija - neka nova Jugoslavija

 I da “zbog toga Srbi ne trebaju prihvatiti hrvatsku državu. Tada je skinut hrvatski barjak sa općinske zgrade šumarije, a nekoliko mjeseci kasnije, već u lipnju formiraju tzv. “oslobodilačku jedinicu teritorijalne obrane SAO Krajine” za zapadnu Slavoniju.

Srpskeb-četničke barikade i noćne straže

U isto vrijeme, potaknuti ponašanjem svojih srpaskih susjeda, Voćinski Hrvati osnivaju krizni štab u kojem je bilo dvadesetak mještana koji su, za razliku od naoružanih Srba i JNA, imali samo lovačke puške. 
Srbi su tih dana uglavnom puškarali navečer plašeći, a istodobno provocirajući pa su tako palili pojedine hrvatske objekte.

Četnici potpomognuti od strane JNA

Kako nisu naišli na reakciju kakvu su očekivali, ubrzo su četnici sa kokardama na glavi - poslali Hrvata Stevu Bozaka da kaže Hrvatima da predaju svoje oružje i prijave se u “milicijsku stanicu SAO Krajine”, gdje im se ništa ne će dogoditi. S obzirom da su znali kako se ne mogu braniti od brojčano jačih, ali i neusporedivo bolje naoružanih Srba, nekolicina Hrvata predala je oružje dok su neki pobjegli kući sa ostalim naoružanjem, odakle su nasilno odvedeni nakon čega im je naređeno da se moraju pokoravati novoj vlasti “ SAO Krajine”.

Počinju ubijanja i likvidacije Hrvata

Nakon toga, život u Voćinu za Hrvate postaje nepodnošljiv. Stanovništvo je u potpunosti izolirano bez prava na slobodno kretanje i komunikaciju. Četnici su tada već uhitili nekoliko hrvatskih branitelja, ali i stanovnika okolnih mjesta i o njima više nitko nije ništa znao, neki su pokušavani biti razmjenjeni, a neke su nakon višednevnih maltretiranja poslali u selo, kako bi ostali vidjeli što ih čeka ako se ne pokore njihovim naredbama. To je bilo već na početku… 

Žrtve četničkog masakra u Voćinu
Pobijeni Hrvati civili od 14.08. 1991. do 13. 12. 1911. godine

1 .Ilić Branko rođen 1956. -14.08.1991. Lager Sekulinci nestao
2. Galović Željko rođen 1949. - 26.08. 1991. Lisičine zaklan
3. Banovac Franjo, rođen 1938. -28.09. 1991. Lager Gudnoga ubijen
4. Vučeta Mirko rođen 1959. -5. 10. 1991. Lager Sekulinci nestao
5. Volf Antun rođen 1956. -15. 10. 1991. Lager Sekulinci nestao
6. Dorić Drago rođen 1959. -22.10. 1991. Industrija “Gaj”, Voćin nestao
7. Bon Ivica rođen 1954. -3. 12. 1991. Industrija “Gaj” Voćin ubijen
8. Ivanković Drago rođen 1960. -3. 12. 1991. Industrija “Gaj”Voćin ubijen
9. Salač Goran rođen 1972. -3. 12. 1991. Industrija “Gaj”Voćin ubijen
10. Supan Vlado rođen 1939. -3. 12. 1991. Industrija “Gaj”Voćin ubijen
11. Šimić Ivan rođen 1932. -6. 12. 1991. Prevenda Voćin zaklan
12. Šimić Marija rođena 1934. -6.12. 1991. Prevenda Voćin zaklana
13. Ament Veronika rođena 1914. -6.12. 1991. Prevenda Voćin zaklana
14. Đuzel Marijan rođen 1931. -13.12. 1991. Hum ubijen
15. Ridl Roman rođen 1932. -13.12.1991.Hum ubijen motornom pilom pa spaljen
16. Banovac Ivan rođen 1934. -13.12.1991. Hum ubijen motorkom pa spaljen
17. Vuković Marko rođen 1934. .13.12.1991. Hum zaklan pa spaljen
18. Martinović Tomo rođen 1934. -13.12.1991. Bokane odsječena glava
19. Martinović Katica rođena 1936. -13.12.1991. Bokane odsječena glava
20. Jorgić Mile rođen (nema podataka) 13.12.1991. Kometnik ubijen
21. Ojkić Teodor rođen (n.p.) 13.12.1991. Voćin ubijen
22. Majić Stipan rođen 1909. -13.12.1991. Voćin Pašina ulica ubijen
23. Majić Ana rođena 1918. - 13.12. Voćin Pašina ul. ubijena
24. Šimić Jaga rođena 1929. -13.12.1991. Voćin Pašina ul. ubijena
25. Peršić Franika rođena 1928. -13.12.1991 Voćin Pašina ul. ubijena
26. Matanči Marija rođena 1939. -13.12.1991. Voćin Pašina ul. ubijena
27. Medić Branko rođen 1959. -13.12. Voćin Pašina ul. ubijen 
28. Matanči Stjepan rođen 1932. -13.12.1991. Voćin Pašina spaljen
29. Jurmanović Stjepan rođen 1933. -13.12.1991. Voćin Pašina zaklan
30. Štimac Stjepan rođen 1959. -13.12.1991. Voćin Pašina zaklan
31. Štimac Mirjana rođena 1959. -13.12.1991. Voćin Pašina zaklana
32. Štimac Jakob rođen 1911. -13.12.1991. Voćin Pašina ubijen
33. Štimac Angela rođena 1915. -13.12.1991 Voćin Pašina ubijena
34. Buljevac Antun rođen 1907. -13.12.1991. Voćina Pašina ubijen
35. Peršić Alojz rođen 1922. -13.12.1991. Vočin Karanova ul. ubijen
36. Tomolo Rozalija rođena 1921. -13.12.1991. Voćin Karanova ubijena
37. Volf Dragutin rođen 1922. -13.12.1991. Voćin Karanova ubijen
38. Matanči Franjo rođen 1926. -13.12.1991. Voćin Prevenda ubijen
39. Matanči Marija rođena 1927. -13.12.1991. Voćin Prevenda ubijena
40. Šimić Julka rođena 1932. -13.12.1991. Voćin Prevenda ubijena
41. Ivanković Mara rođena 1900. -13.12.1991. Voćin Prevenda zaklana
42. Dorić Paulina rođena 1911. -13.12.1991. Voćin Prevenda Spaljena
43. Medved Mirko rođen 1929. –13.12.1991.Voćin Prevenda ubijen
44. Pajtl Josip rođen 1965. -13.12.1991. Voćin Trg Gospe ubijen
45. Laich Željko rođen 1958. -13.12.1991. Voćni Trg Gospe spaljen
46. Nenadović Stojan rođen 1914. 13.12. 1991. Bokane ubijen

Napomena: ovaj popis nije konačan, ovo su samo osobe za koje postoje sigurni i pouzdani podaci, nema podataka na koji način su stradali:

- Majdandžić Metod,
- Majdandžić Marija,
- Runje Zorica,
- Bartolović Marko,
- Scheitl Frane,
- Gehringer Johan,
- Hamerbacher Franz,
- Vogler Franz.

U prosincu 1991. Godine ivicu Bona, Dragu Ivankovića, Gorana Salača i Vladu Supana dočekali su Šešeljavi četnici, tukli ih i maltretirali, natjerali ih da sami iskopaju grobove a zatim ih ubili.

Nekoliko dana ranije, Srbi su predvođeni Rajkom Bojčićem, koji je tada bio “komandant štaba” u Voćinu upali u dom Ivana Šimića te poklali i masakrirali njega, njegovu suprugu Mariju i njegovu punicu Veroniku Ament.

I to samo zato što su znali da je njihov sin pripadnik Hrvatske vojske. Jedan od Srba koji su sudjelovali u tom pokolju, Stevo Šimić, danas prima mirovinu Republike Hrvatske.

U Humu, pripadnici tzv. “specijalne jedinice SAO Krajine” provodili su pretrese kuća i odvodile zarobljenike.

Tako je uhićena i obitelj Marijana Đuzela, njegova supruga, dvojica sinova, snahe I djeca. Marijanov sin Jozo danima je zlostavljan u zatvoru, a zatim ga je na svoju odgovornost pustio milicajac Vlajko Tomašević koji danas živi u Iloku.

Grupa od nekoliko Srba djelovala je po Humu danima, terorizirajući stanovništvo. Dolaze u kuću obitelji Đuzel, prijete im nazivajući ih ustašama, a zatim su ih izbacili vani i zapalili kuću.

Marijana Đuzela tada sa nekoliko hitaca u glavu ubio Vlado Savić, koji je također živio u istom selu. 

Druga grupa četnika isti je dan ispred kuće ubila Romana Ridla, kojem su motornom pilom odsjekli ruku.

Ivana Banovca kojeg su istom pilom sasjekli na komade I Marka Vukovića, a zatim ih zapalili ispred kuće.

Susjeda Katica Tomić bila je nazočna kad je Ranko Lukić masakrirao Marka Vukovića davši nakon toga “svojoj braći” da ližu krv s noža govoreći: “Probajte kako je slatka ustaška krv”. Nakon toga su ga stavili na cestu, polegli pored strvina ubijenih svinja, polijevali benzinom i zapalili. 

U panici od Hrvatske vojske ZNG-a prilikom povlačenja , naoružani četnici natjrali su Srbe i Hrvate na povlačenje, a kako stariji ljudi, koji su smatrali da se nikome ništa neće dogoditi, nisu htjeli otići s ognjišta, ubrzo su ubijeni.

Tomo Martinović i njegova supruga Katica nisu htjeli napustiti kuću, a Srbi su ih zavezali za drvo u dvorištu i sjekirom im odrubili glave, a zatim su te iste glave nogom nabijali po dvorištu.Da tim četnicima ništa nije sveto pokazali su ubojstvima starijih srpskih mještana koji nisu htjeli napustiti svoj dom. Četnici su ih ubijali i ostavljali na kućnim pragovima.

U svom povlačenju četnici su bili odlučni da pobiju što više Hrvata, pa su tako u Voćinu u ulici Pašina bacili bombu u kuću Stipana Majića, nakon čega su ubili njega i suprugu Anu. U isto vrijeme druga grupa četnika tražila je veterinara Josipa Antunovića, a kako ga nisu pronašli u kući, istu su zapalili.

U istoj ulici nastradala je i obitelj Mirka Šimića. Oni su imali veliki podrum u koji su se sakrili pred najezdom četnika, ali kako ih nisu našli u kući, jedan od Šešeljavaca primjetio je kako se kriju u podrumu odakle su istjerane Jaga Šimić I Marija Matanči, koje su odmah streljane.

Četnici nakon toga izvode Branka Medića kojeg su mučili, i na kraju ubili, a zatim su ga zapalili, nakon čega su minirali i digli u zrak gospodarske objekte. Za to vrijeme, u podrumu, odakle su izvučeni ubijeni Hrvati, skrivala se 81-godišnja starica Jelena Dorić, koja je u naručju držala šestogodišnjeg Danijela Medića, sina ubijenoga Branka, a kako su bili zatrpani vrećama i kutijama tako ih četnici nisu primijetili pa su na svu sreću preživjeli taj stravičan pokolj.

Na cesti prema Voćinu četnici su uhvatili Stjepana Jurmanovića i ranili ga. Stjepan je nekako dopuzao do svog dvorišta, gdje ga hvataju Obrad i Mitar Simić, te Rade i Milan Ivković, koji su Stjepana zaklali, odrezali mu grkljan, iskopali oba oka i nožem mu razvalili usta. Takvog ga je pronašao sin Miroslav dva dana kasnije, kad je Voćin oslobođen.

Nakon ubojstva Jurmanovića četnici nastvaljaju svoj krvavi pir, pa su nedaleko od tog mjesta zaklali Stjepana i Mirjanu Štimac te ih zapalili zajedno s kućom. Nekoliko kuća dalje ubili su i Stjepanove roditelje Jakoba i Angelu Štimac, koje je pronašao sin Miško, kad je stigao u oslobođeno selo. Poznato je - da se njihov ubojica Obrad Simić često znao hvaliti s time, ali i sa  ostalim svojim stravičnim zločinima. 

Na kućnom pragu četnici su ubili i 84-godišnjeg starca Antuna Buljevca, a zatim nastavili dalje prema Alojzu Peršiću, kojeg je na kraju ubio susjed Duško Samac.

Strahujući za svoj život, Rozalija Tomolo spavala je kod prijateljice, ujutro se uputila kući da bi nahranila stoku i zatekla četnike kako ubijaju sve pred sobom. Vračajući se prijateljici, rafalom ju je pogodio četnik Milan Ivanović.

U kuću obitelji Dorić također upadaju Četnici, razbijjau I lome sve pred sobom. Na krevetu sječivom za mesu ubijaju 81-godišnju nepokretnu staricu Paulinu Dorić, a zatim ju pale. Rušeći, paleći i ubijajući od ulice do ulice dolaze tako do kuće obitelji Božičković, koja se brinula o Mari Ivanković, koja pak nije htjela otići iz kuće pa su je četnici zaklali i odrezali joj glavu.

Nekoliko metara dalje, četnici upadaju u kuću obitelji Matanić, gdje žive 65-godišnji supružnici Franjo i Marija. Grupa Srba, sumještana, znajući da im je sin Darko pripadnik HV-a, ispalili su (ručni bacač) "zolju" na njihovu kuću, a nakon što su izašli iz kuće pokosili su ih rafalnom paljbom. Isto se dogodilo i Julki šimić, koja je živjela sama.

Četnici upadaju u kuću u kojoj žive Dragutin Volf i njegova supruga Ana, koja je netom prije toga na nagovor supruga pobjegla, a Dragutin je ubijen hicem u lice i iznesen je na ulicu kao opomena ostalima.
Susjed je kao počinitelja prepoznao Milana Ivanovića, koji je ubio starca zato što su mu sinovi bili u HV-u.

Po nalogu Steve Šimića (istog onog koji danas prima hrvatsku mirovinu) četnici su upali u kuću Antuna Volfa, kojin je bio ispitivan i mučen na lageru Sekulinci, odakle mu se gubi svaki trag. Mirko Medved se u svojoj obiteljskoj kući skrivao sa nekoliko mještana kada su uletjeli Srbi. Njegova supruga Lizika zajedno sa majkom ubijenog Gorana Sakača I Milanom Sabljakom pobjegli su kod susjede a Mirko je ubijen. 

Grupa četnika, među kojima su bili Drago Starijaš, Sreto Vasiljević, Slobodan Bosanac i Rajko Vučković, uhitili su Hrvate Franju Banovca i Dragu Jurića te ih mučili sve do dolaska na lager Sekulince gdje im je svakodnevno prijećeno smrću. Ondje je Jurić razmjenjen, dok su Banovca likvidurali četnici Zoran Miščević, Slobodan Bosanac i Dragan Starijaš.

Prilikom akcije Hrvatske vojske kod Mokrog polja zarobljeni su pripadnici ZNG-a Mirko Vučeta i Tomislav Šimanović, koji su mučeni od strane četnika u Voćinu. Šimanović je zamjenjen za Savu Tanovića, a Vučeti se nakon što je prebačen na lager Sekulince gubi svali trag.

U listopadu 1991.godine Voćinski četnici provodili su raciju na predjelu Prevenda i uhitili 33 mještana među kojima se nalazio i Drago Dorić kojeg si izdvojili iz grupe, vezali za stablo, mučili i tukli, a o njegovoj sudbini se ni danas ne zna. Josip Pajtl bio je početkom listopada uhićen i nakon maltretiranja oslobođen, ali pred povlačenje Srba “komandir milicijske stanice” u Voćinu, Milan Crnobrnja naredio je njegovo ponovno zatvaranje.

Josip je tada zamolio stražara da skokne po cigarete što mu ovaj dopušta, ispred trgovine nailazi na grupu Srba među kojima je i Đoko Obradović, koji ga provocira, a potom i ubija.

Slično se dogodilo i Željku Galoviću, koji je samouvjereno, jer je bio dobar prijatelj sa nekoliko Srba, krenuo prema Humu, ne slušajući upozorenja. Tu su ga uhvatili četnici Veselko Petrušić i Ranko Lukić, koji je bio njegov prijatelj, pa su ga odveli u jednu kuću gdje ga je taj “prijatelj” Lukić zaklao.

Četnici su na Budimu kod Huma zarobili i Željka Lajcha, koji je odveden na ispitivanje i mučen. Prema sjećanju Nikice Ivezića, Lajch je doveden i pretučen, a imao je i rane od metaka. Potom je došao četnik po nadimku “Kizo”, psovao mu majku ustašku, uzeo nož od stražara, zgrabio Lajcha za uho I rekao: “Taman mi je ovo za zalogaj” i potom mu uho odrezao. Spaljeno tijelo Željka Lajcha pronađeno je 15. Prosinca 1991. Godine pored razorene voćinske crkve. 

Što se tiče same crkve, Pohoda Blažene Djevice Marije u Voćinu, nju su srbi najprije opljačkali, a zatim su je koristili za držanje oružja I streljiva. Pred odlazak su na zapovijed generala JNA, Milana Trbojevića istu okružili eksplozivom i srušili, a detonacija je bila toliko jaka da su stradale i sve obližnje kuće.Također, nakon toga svi gospodarski objekti su poravnati sa zemljom.

Majka Gorana Salača ispričala je nakon okupacije Voćina što se sve događalo tijekom srbočetničke i jugokomunističke okupacije. Prisjetila se je kako je Hrvatima bio zabranjen odlazak u trgovinu i kupovanje kruha, a kad bi se to i dogodilo, dobivali bi onaj star i po nekoliko dana.

Njezin sin Goran često se s njom skrivao po kući, a nakon što su Srbi upali u njihovu kuću četnik Drago Starijaš odveo je Gorana sa sobom. Nakon što je pušten kući Goran se morao javljati na raznu obvezu gdje je zajedno sa još trojicom mještana tovario i razvozio streljivo.

Nakon toga mu se gubi svaki trag. Njegova majka u svojoj je izjavi kazala kako se raspitivala o sinu i uvijek je dobivala oprečne informacije, dok nije srela stanovitog Voju iz Popovaca, koji joj je kazao da je pobijeno nekoliko mještana među kojima se očito nalazio i njezin sin.

Marija Ivezić iz Huma također jedna od preživjelih koja je govorila o zločinima, ispričala je kako su četnici upali u njenu kuću, izvukli njezina oca ispred kuće gdje ga je pred njom zaklao sumještanin Ranko Lukić.

Ona je dobila kundakom po glavi, i vraćena je u kuću gdje se uskoro pojavljuje pripadnik “belih orlova” Slobodan Vasilić iz Slavonskog Broda, govoreći joj da obuče djecu i napusti kuću.

Marija je u svojoj izjavi rekla da joj je Vasilić rekao da takva zvjerstva kakva su radi domaći Srbi nikada nije vidio i da u tome ne želi sudjelovati. Zahvaljujući Vasiliću, Marija se zajedno sa djecom spasila, a kasnije se pridružila suprugu Nikici koji je bio zatočen i svjedok mnoštva ubojstava i mučenja njegovih susjeda i ostalih žitelja Voćinskog kraja.

Nikica Ivezić je u svojoj izjavi nabrojio imena ostalih Hrvata koje je viđao u zatvoru, ali i imena njihovih ubojica, od kojih -  nitko do sada nije priveden pred lice pravde.

Evo, nakon ovog članka, u kojem tražim odgovore na neka pitanja koji me ljudski zanimaju:

- Da li je ikad itko čuo da netko iz HHO-a spominje ove zločine I imena ovih žrtava?

- Da li ikad itko čuo da netko iz Documente spominje ove zločine i imena ovih žrtava?

- Da li je ikad itko čuo da netko iz GOLJP-a spominje ove zločine i imena ovih žrtava?

- Da li je ikad itko pročitao u Feralu tribune nešto o ovim strašnim zločinima?

- Da li je ikad itko pročitao nešto u Globusu, Nacionalu, Novom listu, Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Zadarskom listu, Narodnom listu, Večernjem listu…ikad išta o ovim zločinima?

- Da li je netko čuo da Amnesty internacional traži da se procesuiraju ovi zločini?

- Da li ste ikad gledali neku TV-e latinicu HRT-a koja obrađuje temu o ovim zločinima?

- Da li ste gledali neku drugu emisiju na državnoj televiziji HTV-a u koj se spominju ovi zločini?

- Da li ste ikad čuli Aleksandra Stankovića, Mislava Bagu, i slične da su u svojim emisijama spomenuli ove zločine?

- Da li ste pročitali koju kolumnu Borisa Dežuloviča, Miljenka Jergovića, itd., gdje bise oni referirali na ove zločine) I da li su isti izdali zbirku pjesama pod nazivom “Pjesme iz Voćina?

- Da li ste ikad pročitali neki tekst Drage Pilsela, Vjerana Grkovića ili Zvonimira Carlosa o ovim zločinima?
- Da li ste ćuli Mesića, Josipovića ili Milanovića, nedaj po Bogu - Josipa Manolića, i dr. 

U hrvatskoj svi znaju kako se zovu ona dva srpska terorista koji su ubijeni kad su htjeli pobjeći iz zatvora u Lori, svi znaju kako se preziva obitelj Zec koja je ubijena u Zagrebu, a što nikakve veze sa ratom nema, svi znaju kako se zove onaj Srbin koji je skočio u Dravu kod Osijeka, a tko zna za ove žrtve?

A našim braniteljima se sudi za ono što se svugdje zove kolateralna šteta, koja je u operacijma “Džep 93” i “Oluja” bila potpuno zanemariva s obzirom na opseg tih informacija.

Umjesto toga imamo izmišljene zločine, koje je izmislio bolesni um Vjerana Grkovića, a koji se nikad nisu dogodili, isto kao što se nikad nije dogodila bitka između kanadskog bataljuna UNPROFOR-a, i Hrvatske vojske.

Ja ovdje navodim konkretne žrtve, imenom prezimenom i godinom rođenja, mjestom i okolnostima-  pogibije, kao i imena nekih od izvršitelja ovog krvavog masakra.

Shvaća li netko uopće razliku, i vidi li tko koliko je bolesna ta ideja o izjednačavanju krivnje koju je prvi put preko Novosadskog radija spomenuo Stjepan Mesić, riječima da smo svi krivi, i da se svi svima trebamo ispričati, a što se nažalost, i nauštrb pravde provodi u praksi?

Zašto jedan branitelj koji je poubijao neke četnike u samoobrani, I tri puta je oslobođen ponovo mora na suđenje? I zašto ti revni moralisti, a u stvari truli moralisti tipa Žarko Puhovski, Vesna Pusić, Teršelić i slični ne traže progon i procesuiranje ovih notornih krvoloka i glavosjeka?

HHO, po našem Helsinški odbor za ljudska prava, revno popisuje i pripisuje hrvatskoj strani čak i one zločine koje nije počinila, poput gaženja kolone civila od strane Jugokomunističke kukavice Mile Novakovića, na njihovim popisima žrtava stoje samo ubijeni Srbi.

Zašto nemaju popis ljudi ubijenih u Voćinu? Ili Hrvati možda po njima nisu ljudi nego kako je volio govoriti pokojni Milan Kankrga - gori od životinja? Stipe Šuvara i Svetozar Livada, Milan Bastašić, Veljko Džakula, Vojislav Stanimirović, Srećko Bijelić, Milan Đukić,  i Milorad Pupovac,.., i drugi istaknuti četnici - sole nama pamet Hrvatima. 

I zašto se onda taj odbor ne zove helsinški odbor za srpska (pitanja) prava, jer očito da ih ubijeni Hrvati ne zanimaju, a pošto su Hrvati definitivno ljudi, a ne životinje, oni slobodno mogu ono “ljudska bića” iz svog naziva izbrisati. 

----------------------------------------------------------------------------

HRVATSKI POKRET

Udruga ŠTIT

BRANKO STOJKOVIĆ

Adresa: Đurđevačka cesta, broj 159
Bjelovar, grad
HRVATSKA
Kućni telefon: 00 385 43 231 297
Mobitel: 00 385 95 814 82 90

http://crostojkovic1958.blog.hr

URED: Masarykova 8

brankostojkovc152@yahoo.com

———————————

1212. Članaka

1 komentar:

  1. DAN GRADA MISTIFIKACIJA VREMENA

    SLAVITI ĆEMO MESIĆEVE ZLOČINE U BJELOVARU

    (29. RUJNA 1991. – 29. RUJNA 2014.)



    Vrhovni komandant yugo-armije je ruši Hrvatsku

    Na 18. obljetnici proslave, kada je JNA, s kojom je zapovijedao Stjepan Mesić, učinila (ne)zapamćene zločine, porušivši dio grada tenkovima i iz drugog oružja otvorenom vatrom pucali na Bjelovarčane. Mislim da tako Bjelovarčani danas nemaju nikakvog razloga da se hvale s „Domovinskim ratom“. Ovdje samo bih rekao: druže Mesiću rušio si naše domove i ubijao nedužne civile i hrvatske vojnike... Proklet je onaj tko je birao i tko je zaboravio - sve što je Mesić radio. Proklet je onaj tko je glasao za njega. He, he, he, tako se cere naši politički diletanti i suzajedničari svih zla ispred televizijskih kamera. I nije ih (to) briga što Hrvatskom vlada smrtna glad i neimaština...

    Slavimo pobjedu, a glavni krivac sjedi u Zagrebu

    U Bjelovaru ono što je učinila (bivša) JNA i bližoj okolici 29. rujna 1991. godine, može se slobodno nazvati i „psihološkim zlostavljanjem“. Veliki garnizon (bio) je smješten u samom centru grada sa tri važne lokacije, otvorio je paljbu iz svog raspoloživog oružja. To je bilo u danima 1991.-tih godina, kada Hrvatska se je odcjepljivala od SFR-Jugoslavije. Dok su se vodile borbe oko vojarni, u Bjelovaru je eksplodiralo vojno skladište oružja, streljiva i eksploziva „Barutana“ u prigradskom naselju Hrgovljani. Eksplozija je bila toliko jaka i snažna da uzdrmao se je cijeli grad Bjelovar. Sreća je bila, da nisu još eksplodirala dva skladišta, jer od potresa bi se sigurno porušile mnoge kuće i stradali bi ljudi...



    Krvavi predsjednik Jugoslavije i Hrvatske

    Hrvatsko glavno odvjetništvo na čelu s predsjednikom Mladenom Bajićem, trebalo bi preispitati Mesićevi 217. krvavih barbarskih dana na čelu JNA i Jugoslavije. Njegovu zapovjednu odgovornost i angažman nanošenja štete Hrvatskoj. Skoro svaka država ima one koji ostaju vječno u vrhu, uz vlast, u sjeni kao poslušnici i izvršitelji, a u mnogim slučajevima i one koji kontroliraju i ucjenjuju vlastiti narod... obično su to osobe bez jačih političkih ubjeđenja i bez ikakvih moralnih kvaliteta, ali zato imaju jaku bolesnu ambiciju za željom i moću vladanja. Puno je onih u Hrvatskoj političara koji završili su svoju politički život ispred stopala, tj. cipela Stjepana Mesića.

    Danas nama Hrvatima Mesić priča viceve i priče

    I tko je onda rušio naš grad Bjelovar 29. rujna 1991. godine? Što mi sad slavimo? I od koga smo mi to građani oslobođeni? Mesić je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva od 15. svibnja 1991. – 28. prosinca 1991. godine. On sada glumi predsjednika Hrvatske države i to s dva mandata, odnosno deset godina... Stjepan Mesić je učinio pakleni kaos u našoj državi, stvorio je on: korumpirane medije, sindikate na grbači naroda, nezaposlenost, raspad gospodarstva, zaduženost zemlje,.., kriminal i pljačke, itd. Zanimljiva je priča, koju je Mesić ispričao na zagrebačkom jesenskom gospodarskom velesajmu o „sovi i stonogi“, a ta priča se je odnosila na ministra gospodarstva Damiru Polančecu, čija kriminala afera je ovih dana – otkrivena u koprivničkoj Podravci, gdje je Polančec bio u Nadzornom odboru. Mesić je slikovito u toj priči objasnio - kako se je stonoga žalila sovi – da stalno kasni na posao, jer ispred vrata mora obrisati svojih sto cipela. Onda je sova predložila stonogi da se pretvori u pticu. Kada je stonoga upitala sovu - kako to da učini? Sova joj je (onda) odgovorila – da te finese i detalje treba razraditi i otkriti sama. Kad Mesić sve redom optužuje i da u Hrvatskoj se u zadnjih 16 godina vodi potpuno kriva politika. Kad Stjepan Mesić, danas, nudi recepte „kako stonoga da postane ptica?“. On zna - kako je (to učinio) i postao – ta ptica – preobrazio se je od Predsjednika SFRJ-a i Vrhovnog komandanta JNA, u zapovjednika oružnih snaga i predsjednika Republike Hrvatske.

    U Bjelovaru, 16.09.2009.

    C R O A T I A

    NEZAVISNI KANDIDAT
    BRANKO STOJKOVIĆ
    Bjelovar

    OdgovoriIzbriši